-Piše: RADOJKA TMUŠIĆ STEPANOV

Danas iz cijelog svijeta dolaze uzemirujuće vijesti o širenju pandemije virusa Kovid-19 kojim je zaraženo više od milion ljudi. Mnogobrojni eksperti objašnjavaju uzroke pandemije, analiziraju i prenose iskustva iz svijeta, ali nikako da spomenu i velikana jugoslovenske i srpske epidemiologije, primarijusa doktora Komnena Tmušića. Upravo on je, kao svjetski priznati epidemiolog, 1973. na poziv Svjetske zdravstvene organizacije pozvan da pomogne u rješavanju pandemije kolere, koja je iz Bangladeša deset godina „hodala“ planetom i stigla do Italije. Doktor Tmušić je uspio da nađe uzrok i žarište ove opake bolesti i pandemija je zaustavljena. Od tada je prošlo skoro pola vijeka, a njegov medicinski podvig nije izgubio na svojoj veličini i zato je na fonu aktuelne pandemije krajnje vrijeme da ga se pojedinačno setimo i svoje pamćenje prenesemo drugima.

Radoznalost je stanje duha mladog čovjeka, bez obzira na godine. Jedino radoznalac, tragalac i mislilac stiže do istine, koja poput travke upornice iščili i ispod najtežeg kamena zaborava, da bi se ogrijala na suncu pamćenja i sjećanja, kako ličnog tako i opšte nacionalnog kada je istorija, vjera i kultura u pitanju.

Pojam kultura je prošao prilično dug put od prvobitnog značenja, a, kao metaforu, govoreći o „njegovanju“, „obradi“ čovjekove duše, o vaspitanju i ličnom usavršavanju, prvi je u I v.n.e. upotrebio rimski filozof Marko Tulije Ciceron.

Njemački istoričar religije i kulture Jan Asman, u svom djelu „Kultura pamćenja“ tvrdi da je prag epohe u kolektivnom pamćenju 40 godina, a da živa (pojedinačna) sjećanja ne dopiru dalje od 80 godina. Asman pojedinačnom umijeću pamćenja suprotstavlja kulturu pamćenja i konstatuje da se ona odnosi na grupu i ujedno postavlja pitanje šta je to što mora biti u Nojevoj barci pamćenja jedne zajednice.

Dok je umijeće pamćenja dio učenja pojedinca, kultura pamćenja u nacijama i državama koje vode računa o svojoj prošlosti mora biti i jeste dio državnog planiranja i nacionalne strategije i svojevrsna dogradnja socijalnog i vremenskog i stožera, i horizonta.

Imajući u vidu ove tvrdnje, krenimo sa sjećanjima. Svi oni kojima se danas preporučuje, a ponegdje i naređuje da ostanu kod kuće (60+; 65+) dobro se sjećaju jedne lijepe države na Balkanu – Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iz te države se 14. marta 1972. godine, munjevito pronijela vijest da se u njoj, tačnije na Kosovu i Metohiji pojavila opaka i zarazna bolest variola vera!

U Riplijevu rubriku „Vjerovali, ili ne“ spada činjenica da bolest nije dijagnostikovao kakav ljekarski konzilijum, iliti laborant, nego sam doktor Tmušić, samo na osnovu kliničke slike. Budući da je tada bio direktor Pokrajinskog zavoda za zaštitu zdravlja u Prištini, on je u roku od samo par sati blokirao čitavu pokrajinu i tako spasio svijet od pandemije ove užasne bolesti. U to vrijeme se ime Komnena Tmušića izgovaralo na svim jugoslovenskim i svjetskim radio i TV stanicama, pa je stiglo i do Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i UNICEF-a.

SZO je ovih dana postala statistički biro i sama se najbolje „reklamira“, pa joj se sve češće postavlja pitanje, gdje su nestali milioni dolara, upućivani u njen budžet za potrebe naučnih istraživanja u cilju blagovremenih otkrivanja i predupređivanja ovakvih i sličnih epidemija. „Pare nisu problem – para nema“, da se „šatro“ izrazim. Nažalost nema ni rezultata, pa bilo to „šatro“ ili ne!

No vratimo se na Balkan, vratimo se u vrijeme kada je para bilo veoma malo, a dobrih rezultata veoma mnogo, kada se živjelo bez menadžera i menadžmenta, bez „lajf kouča“ i bez „Bolonjske deklaracije“.

Velike boginje se nisu pojavljivale na Balkanu od 30-ih godina HH vijeka i ljekari u SFRJ se u praksi nisu mogli sresti sa tom bolešću i bilo je gotovo nemoguće prema kliničkoj slici bez laboratorijskih analiza utvrditi ovu dijagnozu. Sve to je dalo novu, specifičnu težinu stručnosti i intelektu ljekara, epidemiologa kome je to pošlo za rukom.

Riječ je o legendi, o patrijarhu jugoslovenske i srpske praktične epidemiologije, primarijusu doktoru Komnenu Tmušiću, rođenom u Crnoj Gori, u selu Bare kod Boana. Potpisnik ovih redova je imao sreću da prije nekoliko godina zabilježi razgovore sa ovim velikanom a prvi od njih moći ćete pročitati u idućem broju.


(Nastaviće se)